Vjetar je bio suh i vreo, bez ikakvih mirisa u sebi osim suhe zemlje. Ali to je bilo manje važno sada. Treba pronaći nakratko neki zaklon i da provjeri spavalicu na svojim leđima. Osjeća da je sve u redu no pustinja može smetati djetetu. Možda da samo provjeri čaroliju koja ju je štitila od oštrih uvijeta pustinje.
Stane na vrhu pješćane dine te pogleda uokolo i uoči sjene sjeveroistočno od njihove lokacije. Malo olabavi povez preko polovice lica i pažljivo se zagleda u te tamne mrlje, očekujući da se radi o nekoj zamci. Banditi su se nalazili gdje ih najmanje očekuješ, oaza je jedno od mjesta koja bi bila pogodna za zaskočiti nekoga tko se tome ne nada. Zamke nisu bile iznenađujuće, niti su to bili banditi. Već dugo se bavi putovanjima da su se nagledali svega i svačega.
Kako nije bilo ničeg sumnjivog na vidiku, polako se zaputi prema sjeni palmi, svejedno na oprezu. Pažljivo čućne i skine dijete sa leđa koje je nastavilo spavati unatoć ne tako nježnom drmusanju dok je bilo postavljeno da sjedi uz deblo palme. Dijete je izgledalo dobro, nije imalo vručicu niti ijedan znak da mu nije dobro, osim spavanja što je u njihovo slučju bilo još normalnije.
'"Voda..." sjeti se i ode do izvora, no baš kad htjede zagrabiti vodu, zaustavi se i vrati ruku u džep, izvadivši neki predmet i ubacivši ga u vodu koja se njednom zamuti u bojama krvi. "Otrov, hah?" Osmjeh je bio škrt. "Sreća da sam sumnjičave prirode..." boja krvi se gubila i voda je ponovno postala prozirna što je davalo znak da je uklanjanje otrova bilo gotovo. Zagrabi vode u ploskicu i lizne jednu kap da provjeri je li doista bila pročišćena, jer ponekad takva roba je bila nefunkcionalna pa su prodavači podvaljivali sve i svašta budalastim ljudima. Izgleda da ima dovoljno reputacije da se trgovci ne usuđuju rabiti podvale kada se nađu na istom putu. Otpije da utaži žeđ, odlučivši da je vrijeme da ubrza njihovo putovanje. Jedino stajalište će biti da obavi jedan poslić koji ne bi treao oduzeti previše vremena.
Vrati pokrivalo preko lica, ostavivši samo oči u sjeni da može gledati što se nalazi na putu, te pdigne dijete na leđa. Dijete nesvjesno ovije svoje ruke oko ponatog vrata i nasloni lice o poznata leđa, nastavivši spavati. Uzdahne i pogleda preko ramena u uspavano lice. Ne želi koristiti to, no ako to omogući da brzo izađu iz pustinje... Daljnje razmišljanje o tome je bezvrijedno, pa se prepusti toku koji je najedom bio tamo. Magija što je kolala tijelom poput poznate ruke ili stare, udobne odječe. Sjenoviti koraci će biti dovoljni da se odlazak sa ovog mjesta drastično ubrza, te da dođu do prvog naselja gdje će ići u lov na informacije.
